četvrtak, 06.04.2017.
Platana
|
Pamti li tko Platanu?! Opskurni buffet na ulazu u vukovarsku pijacu iz kojeg se uvijek širio smrad duhana i jednog malog s nogu... Ne spominjem ga zbog poroka, nego zbog imena i simbola mladosti provedene ispod platana čekajući kartu za kino ili djevojku za prvi spoj... A tu je bila i terasa Radničkog... gradske kavane u kojoj su se kave ispijale još dok je tu bio hotel "Grand"... Platane su tu bile cijelo vrijeme i rasle zajedno sa gradom... i patile su sa gradom, čuvale grad od bradatih i pijanih terorista dok su isti godinama haračili po njemu... No, nisu ih ni taknuli... Za razliku od nekih drugih stabala, tipično vukovarske platane rastu polako... Nisu sklone podrezivanju i friziranju, naročito ne kada su već gospođe u već pomalo odmakloj dobi... Definitivno nisu kandidatkinje za radikalni makeover kojem su ovog proljeća ove naše u centru podvrgnute... Nekako me strah da ćemo ostati bez njihova hlada kao što smo ostali i bez topola, jablana, kestena, bagrema, oraha koji su nekad krasili vizure našeg grada... A ako se i oporave, izgledat će prilično nagrđeno i plašit će nacionalnu manjinu glumeći vrbe... Ponekad mi se učini da nije bilo dovoljno iživljavana u i nad mojim gradom... Iako nam to međunarodne definicije ne kazuju, na našem Vukovaru je u razmaku od 46 godina učinjen genocid, a jedne nacionalne manjine, nekad druge po brojnosti je skoro pa nestalo... Eto, i '91. se ponovilo, ovaj put po domaćima, ali smo preživjeli, vratili se, a onda nas je dočekao grad koji više nije ličio na sebe... Grad bez ljudi, grad bez zgrada, a kako je krenulo i bez prepoznatljive vegetacije... Nakon spomenutog genocida, učinjen je i kulturocid... Prije svega na štetu stradale ili srušene, a ponekad i izgrađenom arhitekturom... Eto, zatrpava se i poslijednji ostatak starog ušća rijeke Vuke, stvaraju se neke umjetne vizure i zatrpavaju i poslijednje uspomene... Na kraju je tu i klasični ekocid koji me podsjeća na priče sa kraja '40-tih kada su drugovi dekretom naredili čupanje starog, domicilnog i kapitalističkog voća, a sadili Mičurinove kruške i jabuke koje su bolje i naprednije... E pa nije se zapatilo... A nisu se zapatile i nove promjene u našem gradu jer zbog nestanka radnih mjesta ljudi odlaze iz grada u koji se uvijek dolazilo baš sa tom namjerom... naći posao... možda se stoga i grad oblači u sivo, prave se piste za avione da je ljudima lakše otići, a platanama grane krešu da budu više nalik drvetu za vješanje iz starih vesterna ne bi li se oni koji nemaju za odlaznu kartu mogli na isto i objesiti... Što li nas je to snašlo?! |
srijeda, 22.02.2017.
kreacija
|
Knjiga Postanka nam govori o tome kako je Bog stvarao svijet, te među ostalom i čovjeka sebi na sliku... Kako sam prošao ponešto u životu, a to uključuje i određene ratne godine, shvatio sam da se tu ne govori o tjelesnom izgledu jer je ljudsko tijelo nesavršeno u svoj svojoj ranjivosti i propadljivosti, nego o mogućnosti čovjeka da bude kreativan, da stvara. Nakon vremena provedena u vojsci i ratu, osim određenih zdravstvenih posljedica osjetio sam iscrpljenost, pa je moj poslodavac odlučio poslati me u mirovinu... Tu sudbinu sam podijelio sa nekim kolegama, a mnogi su samo demobilizirani ili otpušteni iz službe. Biti civil nakon godina vojne službe, a posebice rata, nije lako... Valja se prilagoditi na civilni život van sustava koji je skrbio o onome čije resurse je crpio, a to je između ostalog značilo da vrijeme posvećeno vojnim obavezama valja i odgovarajuće zamijeniti u civilnom životu. Dakle valja nešto raditi. Shodno tome, izbor povećeg broja mojih kolega je bio usmjeren na kreaciju, stvaranje... Neki su se pronašli u okvirima svojih zanata, neki okretali list, a moja malenkost i priličan broj drugih ratnika je dobila poriv za likovnim izričajem. Kao i u svemu drugom, putevi nam se razlikuju, pa su i izbori smjerova djelovanja i tehnika različiti; crtanje, slikanje, kiparstvo... Olovka, pastel, akvarel, ulje, akril, drvo, kamen ili tek obično recikliranje... Također, razlozi, te spremnost prezentacije postignutog se razlikuje od osobe do osobe. Neko radi za svoju dušu u svoja četiri zida, neko se terapira, a neko iz sebe izbacuje viškove koji su se uvukli u svaku stanicu našeg tijela. Isto tako, neko se zadovolji svojim intimnim okruženjem dok drugi traže publiku s kojom bi podijelili svoju vještinu ili pak svoju viziju. Tu dolazimo i do problema o kojem želim ponešto reći. S obzirom da je većina nas neškolovanih likovnih stvaratelja. Mislim da valja istači da je škola, akademija, izrazito važna stvar u smislu stjecanja znanja i vještina, baš kao i svaka druga škola. Ako ni zbog čega drugog, toga postajemo svjesni kada na teži način, na svojim pogreškama, učimo i usporeno napredujemo u poslu koji obavljamo. I uistinu tako jeste... Sa druge strane, u nas, svakoga tko se primi kista odmah tretiraju umjetnikom, a da li to uistinu i jeste?! Naravno da nije, pa tako ni svako od nas tko posegne za likovnošću, tom namjerom školovan ili ne, ne može reći za sebe da je umjetnik pogotovo ako za tu umjetnost ne živi... Ključno je to; da živi za, a ne od umjetnosti... Sve ovo pišem jer se često nađem u raspravama da li je nešto umjetnost ili ne, da li je svako tko slika slikar i razne druge varijacije na zadanu temu... A u, često žučnim raspravama koje završe bez pravog odgovora, svi zaboravljamo na ono najvažnije; kada radimo tada stvaramo. Kako nas hrvatske branitelje, pogotovo umirovljene, kroz sve ove godine prati stigma preplaćenih neradnika, dobro je pokazati kako ovi dječaci i djevojčice još uvijek imaju nešto za stvoriti i odlomiti dio sebe, utopiti isto u boju, te prenijeti na papir, platno, urezati u drvo ili uklesati kamen i ostaviti ga za vječnost. Davati se kao što su se davali i domovini početkom '90-tih nikad nije bio problem, a pitanje umjetnosti ćemo ostaviti svakom od promatrača ovih djela neka sam za sebe odluči da li je pojedino djelo za njega umjetnost ili ne. Kako god, otkidajući komadiće svoje duše, te ugrađujući je u svoje radove, ovi autori nastavljaju stvarati i onda kada ih je društvo otpisalo kao potrošene. Potrošeni?! Nikad, svako djelo proisteklo iz njihova rada itekako dokazuje da u njihovim rukama ima još sasvim dovoljno baruta. |
nedjelja, 08.01.2017.
vojska
|
Vojska je poput biblijskog štiva... ima ti svega... Kao prvo, normalno je da ima grijeha svake vrste... skup prije svega mladosti sa svih strana, duga odsutnost od kuće i život u kojem ne znaš što li će sutra biti... Naime znaš, sve ide po planu i programu, no nikad ne znaš hoće li se u gluho doba noći neko proderati sa onim poznatim; "UZBUNAAA!!!"... uzmeš najbitnije i tutanj na pistu... nakon smotre i prozivke možda se vratiš u krevet, a možda ukrcaš na kamion i kreneš... kamo; tko zna?! Saznaš kad stigneš... možda... I to nas dovodi do mogućnosti krupnijeg i težeg grijeha jer ratno stanje je sve samo ne još jedan dan u uredu... Kušnja svaki čas... Može ustroj biti kakav god poželiš ali ratište diktira svoje uvjete i pravila, a prilika često učini čovjeka lopovom... ponekad i nesvjesno... događa se... Nažalost, dogode se i stvari koje nekom tko to nije doživio izgledaju kao surovo iživljavanje, ubojstvo iz niskih strasti... Prečesto to i jeste tako, no u nekim situacijama i nije... tek nesretni splet okolnosti ili pak krajnja nužnost... Tko nije doživio ne može shvatiti... No, okrenimo se drugom kutu... Jedinstvo i posvećenost zadatku i svojim bližnjima je nešto za čime civilni svijet žudi ne bi li poboljšao svijet u kojem živimo... U vojsci je to pravilo, barem u profesionalnim postrojbama... A sustav, sam po sebi, iako često znamo, mi koji smo u njemu živjeli, reći da nas je ostavio, najčešće je to govor naše iscrpljenosti, se ponaša kao dobri pastir prema svojim ovčicama; ako nešto krene krivo, ne miruje dok i posljednju ne pronađe. Ono dobro, plemenito i kršćansko što je krasilo moje kolege je bila i nesebična spremnost žrtvovanja sebe za druge... i to ne samo svoje suborce, nego i ekipe iz drugih postrojbi ili pak civile bez obzira kojem narodi pripadali... Uvijek sam se mogao uzdati u ljude oko mene jer je vrijedilo pravilo čuvanja prvog lijevo i prvog desno od sebe... za mene, za njih i tako u lancu... a tu su bili i zapovjednici koji su u pravilu bili naše perjanice... Znam da će ovo mnogima danas biti kombinacija naučne fantastike, bajke i umobolnog zanovijetanja, no kada bi posvećenost izvršenju zadaće i dužnosti tih momaka i djevojaka iz naše i svjetske povijesti mogli primijeniti kod barem 90% populacije gdje bi nam bio kraj kao ljudima, narodu, državi, civilizaciji... I opet kažem; tko nije bio ne zna i ne može shvatiti kako to jeste. Oznake: more |
subota, 20.08.2016.
fotografija
|
Nema stvari na svijetu, pogotovo kada su katastrofe u pitanju, koja će pokrenuti kampanju za sprečavanje iste, kao što je to fotografija... Pogotovo kada je rat u pitanju... Neki dan nas je potresla fotografija dječaka u Siriji, izvučenog ispod ruševina nastalih napadom rusko-sirijskih snaga na pobunjeničko uporište i više se niko nije pitao tko se buni, niti tko su pobunjenici, a još manje što nesretno dijete tamo radi, nego se kroz krokodilske suze oplelo po Asadu i rusima ko da su zadnji svjetski krvnici... A krvnika ima još... Najmanje kao u narodnoj priči. U čas su svi zaboravili kako se orkestrirano grintalo na sirijske izbjeglice koje su marširale prema zapadu tražeči spas. Naravno da su u tim kolonama stršali stasiti momci i nikako nisu svojim macho stavom izazivali suosjećanje, ali niko nije u tim kolonama zamijećivao žene i djecu koja su također bili sastavni dio istih, nego su manje više, većina, oplela po drugačijem... Istini za volji, ni političari na zapadu se nisu najbolje snašli, sigurnosne službe da ne govorimo, pa nam se u srcu EU događalo to što se događalo... I svi "veliki" katolici su sa prijekorom gledali i slušali riječi pape Franje koji je pozivao svijet da u duhu Evanđelja prigrli braću u nevolji... Ako malo odvrtimo film u nazad, sjetit ćemo se da i mi hrvati imamo svoju sličnu sliku, a to je "uplakana djevojčica u plavom kaputiću". Ne želim ovdje nikome soliti rane, niti trljati nos, no u svijetlu sudbina, želim se zapitati; što li rade danas i kako žive sva ta ratna vukovarska djeca? Ono što ja znam, znam da relativno ok, mogu početi svoj životni put oni klinci čiji su roditelji bili hrvatski branitelji ili su pak, ne daj Bože, kao takvi stradali. Materijalno koliko toliko zbrinuti, prtili su svoj životni put zajedno sa klincima koji nisu imali niti toliko sreće da "zasluže" barem dio svog stasavanje sigurnost statusa koji im je donio angažman roditelja. Na stranu sada ta materijalna stavka, jedan dio te djece nije imao djelomičnu ili pak potpunu roditeljsku skrb, a to je teško, jako teško, pogotovo za dijete koje je dio svog djetinjstva provelo pod općom opasnosti, u mraku podruma i uz stalne detonacije granata. To poslijednje je zajedničko našoj vukovarskoj djeci koja su dočekala pad grada u Vukovaru, no valja tu misliti i na sve klince i klinceze koje su uz duž prve crte često više vremena provela u podrumu nego na zraku jer izlazak na isti je znao prečesto biti koban... to najbolje zna Slavonski brod... I što je sada sa tom djecom koje su svoje najmlađe dane provela u strahu; gdje su?! Najčešće se nalaze širom Hrvatske ili pak EU, a ne u mjestima koja su svojom krvlju topili njihovi očevi i majke, a ja se pitam zašto? Znam da to baš i nije uvijek njihov izbor, no nažalost, posla nema ili ga je sve manje, a nisu baš ni svi toliko nadareni i financijski moćni da postanu poduzetnici, a kako striček iz HBOR-a jednom reče; "Poduzetnik je čovjek sa kapitalom, a radna snaga je čovjek bez kapitala."; bezdušno poprilično... Samo, kako istraumatizitano dijete bez podrške najuže obitelji, a onda i ostalu istraumatiziranu djecu dovesti u situaciju da uopće postanu poduzetnici kada ne mogu postati čak ni radna snaga?! Jep, upoznaše naši mladunci kako je život okrutan... A sada se vratimo mališanu iz Sirije... Warholoski se domogao svojih pet minuta slave... Nikad nije ni čuo za to, a da jeste sigurno ih ne bi zamišljao tako... Zamislite kakve su njegove šanse za uspjeh i kakvo usmjerenje kada su djeca u jednoj Europskoj, civiliziranoj sredini, doživjela sudbine kao mali hrvati, bošnjaci ili bilo tko drugi na prostoru gdje se vodio rat... Mislim da sada imate malo dublji razlog za zamisliti se što činiti; sažaljevati, raditi, omekšati srce ili nastaviti liti suze do neke nove fotografije... a kako stvari stoje, bit će ih... ako prije ne ubiju i fotografa. |
srijeda, 03.08.2016.
oluja
|
Približava se i 21. obljetnica VRO "Oluja", blistave pobjede Hrvatske vojske u kojoj sam i sam sudjelovao kao pripadnik 1.GBr "TIGROVI"... Trebao bi biti sretan i slaviti pobjedu, no iznimno sam žalostan. Kao prvo; komšijski kerovi su nadglasali sve kerove u gradu i sve glasnije laju, te bune i ove naše đukele lutalice koje bi najradije poderale gazdu koji ih je izveo u šetnju, a oni se oteli sa uzice i odbijaju doči kući... Znate, ne bi mene smetalo da neki veteran poražene vojske iznese svoje viđenje događaja, ali kada oni koji su svoj visoki položaj izborili isključivo ratnim huškanjem u tuđim kućama, a to njihovo tumačenje događaja iz prošlosti kojima nisu osobno sudjelovali povuče reakciju ljudi koji žive od našeg državnog proračuna, a da te iste Oluje nisu vidjeli ni na televiziji, e to me već dovodi do ludila... Ne treba biti neiskren i negirati da se i u našem obrambenom i opravdanom ratu dogodilo i nekoliko situacija koje možemo nazvati ratnim zločinom ili su ga pak dnevnopolitičke potrebe nekim nesretnim slučajem u tu sferu uvukli... Rat je bio, gospodo draga, trajao je skoro pet godina i normalno je da se nešto takvo dogodi. Neki slučajevi su uspješno razriješeni odmah, za neke se čekalo, možda još poneki visi u zraku, no uz najbolju volju, nebrojim desetak incidenata u tim svim ratnim godinama za koje je odgovorna Hrvatska vojska... Sa druge strane, četničke teroriste i JNA, nije pratio krvavi trag nego su iza sebe ostavljali potoke krvi u baš svakom nesrpskom, a često i u srpskom mjestu gdje bi se našli. Uništenje svega živog, pljačka materijalnog, destrukcija svega izgrađenog... Ne, uistinu mi nije jasno kakav obraz iko mora imati, bez obzira sa koje strane granice se našao, da govori o genocidu koji su hrvati izveli nad srpskim stanovništvom, tim više, što je to isto stanovništvo prisiljeno od strane svojih političara i lokalnih šerifa na bijeg. Oni koji su se u tkz. "Krajini" nalazili tih godina znaju kako je to išlo i kakve su se priče raspredale... Sa druge strane, jako dobro znamo, na koliko pobijenih ili napuštenih staraca smo naišli jer nisu željeli napustiti svoj dom ili za njih nije bilo mjesta u izbjegličkoj koloni. I stoga se pitam, sa grčem u želucu, odakle obrat ikome, sa bilo koje strane granice, prozivati ijednog hrvatskog vojnika, a također i cijeli hrvatski narod, za nešto što niko na našem planetu ne bi čistije izveo?! Podjednako mi se gade; bivši ratni huškači, a danas krupne političke ribe susjedne države, sitni kokošari koji vjerovatno danas peru svoju savijest zbog nesudjelovanja ili sumnjivog sudjelovanja u obrani i izgradnji nezavisne nam hrvatske države i naši političari i dužnosnici koji onima prvima pružaju ruku, a ovima drugima sredstva iz proračuna... Nadam se da će povjesničari jednoga dana konačno staviti točku i na ovu crticu naše povijesti, te argumentima i dokazima razoružati i posljednjeg licemjera i krivotvoritelja povijesti, te da na kraju konačno možemo pristojno i bez ikakvog brundanja sa strane odati počast našoj braći i sestrama palim za oslobođenje jedine nam domovine Hrvatske. |
petak, 29.04.2016.
rad i veterani
|
Večeras sam razgovarao sa prijateljem o radu i važnosti stvaranja naročito kroz prizmu događaja koje sam svojedobno proživio... U vrijeme mog liječenja, umirovljenja i napuštanja sustava obrane, niko i nije nudio neku posebnu alternativu, a da i jeste, vjerujem da bih je odbio i rekao; pustite me da se odmorim i naspavam, pustite me kući... Doduše, kuća je još bila relativno daleko, a kada sam i stigao kući, osim uređenja svog životnog prostora, morao sam se svakodnevno i suočavati sa njuškama koje nisam želio vidjeti jer su ih pratile svekojakve, uglavnom utemeljene priče... Povratak kući, naročito nakon rata, a ako još k tome doživiš obiteljsku tragediju i osobnu traumu ili bolje rečeno; niz trauma nije lak, a kada se k tome vračaš među ljude koji su možebitno barem držali svijeću pri silovanju moga grada, onda to ima posebnu težinu u želucu i opterećenje za živce... Nije bilo lako, naročito kada vidiš da se ti isti i dalje šepure i imaju čak i veća prava od tebe, od pobjednika... Vremenom ti sve po malo dopizdi i počinješ izbjegavati ljude, povlačiš se u sebe ili bliži krug ljudi koji nanovo dojadi jer vrti mahom iste priče i ako ništa ne radiš vrlo brzo odeš vrit... Imao sam sreću u svemu tome da sam po prirodi stvari poprilično kreativna osoba, pa kada sam nakon nekog vremena, savladao depresivne epizode i razne psihobarijere, pokrenuo sam određenu stvaralačku renesansu kroz slikarski izričaj, a u posljednje vrijeme i keramiku... O kvaliteti mog rada neka sude drugi, no kada jedan dam ne povučem barem jednu crtu, osjećam se isprazno, a što više stvaram to više radim i osobne pomake, te pomake u društvu... Naravno da se moram očešati i o one koji su nas tek tako pustili u i izbacili van sustava, te time učinili priličnu štetu domovini za koju smo se borili. Ok, na početku baš i nije vremena za psihološku pripremu i bilo je kako je bilo, no čemu su tijekom rata nijekali povremene psihološke reakcije ljudi koje su se vremenom pretvorile u kronične poremećaje, te na kraju nisu odradili selekciju i eventualnu prilagodbu na vanjski svijet i civilno društvo prilikom otpusta iz službe?! Doduše, dobro smo mi i ispali, jer neki su se momci snašli, neki baš i ne, ali trudimo se pomagati jedni drugima koliko ko može... Istina je, neki su zabrazdili i na drugu stranu zakona, no sve je to ništa jer još niko nije pokazao ni mrvicu onoga što je sa sobom sa terena donio, a skriva to duboko u sebi. I zato, nikad nije kasno, bilo bi lijepo od vladajućih struktura da dodatno učine napor i potaknu razvojačene branitelje, invalide, da se nečim bave u skladu sa svojim mogućnostima, te da im stvore i zakonske okvire jer to su momci koji vole svoju zemlju i mogu učiniti još mnogo dobra, kako za sebe, tako i za zajednicu... jer; što očekivati od čovjeka koji je žrtvovao svoj život da bi svima bilo bolje?! Mislim da je i dalje spreman činiti sve na boljitak zemlje i naroda za koji se žrtvovao. |
petak, 25.03.2016.
|
Tek toliko da se zna, nisam baš oličenje primjernog vjernika... U Crkvu idem od malena, kršten, na vrijeme, kao beba, primio sakramente u za to promjerenim godinama, pohađao vjeronauk, ministrirao, čak i imao želju da postanem svećenik, franjevac, no izvršnom zapovjedi mog pokojnog oca, a otac je otac, te spletom okolnost i povijesnih događanja, ostvarila mi se prvotna želja i postadoh profesionalni vojnik... Danas, u Crkvu, na misu, idem rjeđe nego što bih želio, a svakako rjeđe nego li je propisano crkvenim zapovjedima... Ispovijedam se rijetko, a pričestim kada se ispovjedim... Nisam baš neki primjerak vjernika, no, svaku večer se pomolim, koliko to sabrano mogu, ponekad proanalizira i propitam svoje postupke, pokušavam biti što bolji mogu prema ljudima i prema sebi... Griješnik sam, nedostojan postojanja, ali tu sam dokle god to Bog želi... Vjerska tema je na redu, a sve zbog toga jer mi na živce ide silno propitkivanje postupaka pape Franje od strane mojih sugovornika, prijatelja od koji mnogi jesu, a neki se skrivaju iza pojma vjernika... Neki su ateisti, ali oni likuju na papine poteze, a da ne razumiju ni papinu funkciju, a nauk vjere im je stran... Nisam baš neki stručnjak, ali svoje zaključke, koji su mi onako logični ili pak nadošli kao rezultat saslušanog na propovjedima koje sam slušao ili tekstovima koje sam pročitao... Možda nisam, s obzirom na navedeno čak ni najpozvanija osoba, no moram to izbaciti iz sebe, pa krenimo redom... Negdje na početku papina pontifikata svi su bili oduševljeni što je napokon jedan redovnik, isusovac, postao papa... k tome je i uzeo ime Franjo, pozvavši se na ime sv. Franje Asiškog i svi su bili sretni... A onda je papa krenuo djelovati i karneval je započeo... Prvo je većina sa simpatijama popratila srebrni križ, život u hotelu za svećenstvo, hranjenje sa ostalima, odnos sa svim ljudima, vožnju autobusom, a onda je papa otvorio vrata Crkve homosexualcima... Odmah su mnogi skočili od veselja, a još veći broj od bijesa i u nevjerici... doduše, svi su propustili nešto bitno kao činjenicu da se stav Crkve nije promijenio glede homosexualnosti kao takve ali je papa pripadnike te zajednice pozvao k sebi, odnosno k Bogu, da krenu putem vjere, putem ozdravljenja... Pa Isus, kojeg toliko puta, najčešće uzalud, zazivamo se družio sa carinicima, bludnicama, čiji su poslovi danas manje više legalni ili pak u službi države, jer su smatrani grešnicima, a papa Franjo je prigrlio homosexualce kao one koji trebaju svoj izlaz iz grijeha naći u Bogu i to je ok. Potom su došli susreti sa drugim vjerskim zajednicama; ponajprije anglikancima, protestantima, pa pravoslavnima... a papa Franjo je najčešće igrao na gostujućem terenu... Teško mi je povjerovati, ali na to nisu negodovali domaći navijači nego baš oni koji se zaklinju u svetu katoličku Crkvu, a da su pritom zaboravili na molitvu koju svake nedjelje ili na svakoj svećanoj misi mole, a to je Vjerovanje, gdje se moli za jedinstvo Crkve i vjernika... Malo žešći previd, zar ne?! Na kraju možemo istači i odnos sa ostatkom svijeta... Muslimanima, židovima, izbjeglicama... Pitali su se mnogi, prilikom susreta sa jeruzalemskim rabinom, gdje je papa sakrio svoj križ... Papa je, osim što je Isusov namjesnik na zemlji i diplomat, neke stvari, pa tako i ne isticanje križa je čisto pitanje kulture... Žene, koje dolaze na privatnu audijenciju kod pape moraju imati pokrivalo za glavu, pa da dođe i Sanja Sarnavka, mora imati maramu ili što već na glavi... sve ostalo je čin nepoštivanja... nekad su, nije to tako ni davno, žene trebale imati nešto na glavi i u Crkvi, a nisu smjele ni čitati na misi... vremenom se napredovalo, ali takav je bio red, a to je nešto što valja poštivati... I onda dođoše i izbjeglice... Papa je pozvao na kršćanski odnos i pomoć što su u hrvata najčešće osuđivali baš najveći vjernici ili oni koji se iza te krinke skrivaju, a kulminiralo je neki dan kada je priopćeno da će papa na veliki četvrtak oprati noge tražiteljima azila... Zaboravismo u tom trenutku da je naš Isus svojedobno također u traganju za spasom od progona, sa svojim roditeljima, spas pronašao u zemlji koja nije previše ljubila židove... Zaboravili smo, mada bih se zakleo da to mnogi nisu ni znali da je sv. Franjo, a naš papa je baš po njemu uzeo ime i poprilično primjenjuje slične metode djelovanja, prilikom svog prvog dolaska pred papu, radi podnošenja zamolbe za priznavanje reda manje braće, bio otpravljen od pape sa riječima; "Tebi nije mjesto ovdje nego u kaljuži među svinjama!"; na što je sveti Franjo i otišao u kal i kojem su se svinje valjale, te se sa njima također uvaljao u blato, a kada se takav vratio pred papu, papa je popustio i dozvolio sv. Franji osnutak reda po pravilima za koje su sumnjali da iko po njima može živjeti... I tako naš ponizni papa, nakon zatvorenika, pere noge i azilantima pokazivajuči nama kako onaj koji je najveći služi onima najmanjima što se u svakodnevnom životu u pravilu zaboravlja... Još jednu stvar valja istaknuti; papa je vrhunski autoritet, ali za razliku od onih svjetovnih, papa je duhovni autoritet... On nema moć pokretati ratove, mada bi mogao, ali to nije u skladu sa naukom koji Katolička Crkva propovijeda... prošla su vremena Borgia i vrijeme je da se uistinu okrenemo Bogu, ali ne samo Bogu na nebesima, nego i Bogu u svakom čovjeku, pa tako i da pomognemo onome tko je u potrebi bez obzira na to da li taj živi sa nama ili je došao sa drugog kraja svijeta. Bombe, teror, progrom kršćana na bliskom istoku... Da žele, NATO, EU, USA i ostali moćnici bi to mogli riješiti, no očito je da ne služe istom gospodaru kao i papa Franjo... Jedino što mogu za kraj ponuditi je rečenica koja se u Bibliji ponavlja 365 puta; "Ne bojte se!"; to nam poručuje Bog za svaki dan u godini... Ne bojte se, neće propasti ni naša Crkva, a niti naša vjera... ako nije propala moja, uz sve ono nabrojano u prvom odlomku, ne vidim razloga da propadne i u onih koji redovno pohađaju nedjeljnu misu, te primaju sve sakramente... Osim toga, Isus je na leđima sv. Petra, a to znači i njegovih naslijednika, sagradio Crkvu, te kako je rekao; "... ni vrata paklena neće je savladati..."; pa što onda znači par bombi... većih opasnosti je Crkva preživjela od ljudi odgojenih u kršćanskim obiteljima... Dakle; NE BOJTE SE... A vjera je vjera, ne pitajte puno, vjerujte i ne bojte se... nema tu čovjekovom umu logičnog objašnjena... Bog Vas blagoslovio i želim Vam sretan Uskrs! Oznake: društvp |
ponedjeljak, 14.03.2016.
osvrt na protekle dane isčekivanja...
|
Kada bi me danas neko pitao da li se sramim onoga gdje sam bio i što radio, te što sam svojim sudjelovanjem stvorio, moj odgovor bi bio isti kao i u trenu kada sam tome pristupio; "NE! Nije me sram i nije mi žao." Naravno da bi u svijetlu razvoja događaja i kristaliziranja, te serijskog dekristaliziranja svekojakvih spodoba nakon svega, nedužni, a pogotovo zlonamjerni sugovornik pitao da li ima neko bezprijekoran i častan u svemu tome, a ja bih odgovorio sa "DA! Ima... Ima mnoštvo časnih i poštenih ljudi koji su stvarali našu državu!"... Slijedeće pitanje u našoj konverzaciji bi išlo u smjeru nabrajanja barem ponekog takovog, no ja bih isto odbio... Sada bi se svi pitali zašto, a ja mogu samo reći kako svojom šutnjom štitim inegritet i čast mojih poštenih i časnih prijatelja jer se oni ne žele naći u istoj rečenici sa onima koje je politika, a potom i narod uzdigao na oltar časti, poštenja i zasluga iznad svih ostalih, a sada se njihovi idoli ruše i raspršuju u magli njihovih ograničenja i svakojakvih kriminalnih, pa i veleizdajničkih rabota... Nažalost, događa se da mnogi pošten i hrabar mornar sklizne u oluji ili torpediranju sa broda kojim je uspješno brodio, te se nađe u hladnom moru prepunom morskih pasa... Šanse za preživljavanjem u tom okolišu su manje nego mišu da se najede u željezari, a brutalnost kojom bivaju raskomadani ravna onoj kada ranjeni konj padne među pirane... I tako, oni pošteni i sirovi bivaju žrtve svoje netaktičnosti, oni koji nisu izučili škole za seronje budu prebrisani, a oni koji su omanili školu za visoke seronje prepušteni su samouništenju... I tako nam odlaze pošteni ljudi, heroji, asovi bez mane za borbu prsa o prsa na bojnom polju ili ulici, a ostaju svim mastima premazane i lažnim sjajem okupane barabe koje gledaju samo sebe i tuđi sligani, koji ne biraju cilj da se namire, a uopće im nije stalo do ove napaćene svjetine i zemlje kojom valja gospodariti, a ne tek upravljati za vladara u tko zna kojem dalekom centru moći... Ovaj put gubimo cvijet našeg hrvatskog naroda i njegov najvredniji DNK bez krvavog križnog puta, a za one preostale brinu se oni sitni puzavci i stjenice koje svojim svakodnevnim sitnim ubodima sišu ovo malo krvi što nam je ostalo iz naši sve beživotnijih tjelesa koja se lagano pretvaraju u raspadajuća trupla... No opet, tu sam... I spreman sam, da radim, stvaram, pričam i ustanem... Nadam se, ovaj put, mrcu mudrije... bit će i radikalnije... Oznake: društvo |
petak, 01.01.2016.
tambure...
|
Nova je godina... sad će 2 sata, a ja razmišljam o tamburama... slušam Juru Jurčića, mog prezimenjaka, a možebitno i rođaka jer naši preci vuku korijene iz istog mjesta, te njegov sastav Šil dil daj, uživam u bogatom repertoaru i razmišljam... Tamburaška glazba je glazba mog djetinjstva, ponekad bi otac pustio poneku pjesmu sa traicionalnim tamburaškim napjevima, poneku starogradsku ili Zvonka Bogdana... U našoj kući slušanje ploća je bio ritual u rijetkim trenucima... Istini za volju, u tim godinama mi je to bilo onako... nisam se zakačio... Kasnije sam se zakačio na hard rock, blues, a vremenom sam širio svoje zanimanje i na ostale smjerove gdje su dominirale gitare... Tambura u meni je usnula, a potom je došao rat, tereni, pad mog Vukovara i prisilno osustvo od mojih ulica, moga grada i Dunava... A tada mi u san dođoše tambure... I tu se mijenja sve... Čim bi čuo zvuk tambure sjetio sam se dana vrlo kratkih nogu, mirisa doma i topla očeva glasa kako me uspavljuje uz "Tiho noći...". Nažalost, tamburaški bum je iznio svega i svačega na scenu, pa se i publika u nekom trenutku okrenula od tamburaške glazbe... Pogotovo tu mislim na mlade i buntovne koji su i boljem slučaju nanovo otkrili "muziku na struju", a u većem i gorem poklekli su navali lakih nota i teškog šunda sa istoka... No, svako vrijeme nosi svoje, a kako gledam mlade, imaju oni još poštovanja prema nama koji smo bili tamo negdje i kada bi samo znali koliko je taj topli zvuk tambure u rijetkim trenucima značio nama koji smo svoju ravnicu branili negdje na Velebitu ili tko zna već gdje, možda bi se i oni ponekad ulovili kako osluškuju zvuke tambure, a da ima i novih pjesama pažnje vrijednih ima... od "U san mi dođu tambure", pa "Sve ću prodat sutra" do "Didin salaš stari"... a pravi tamburaši znaju odsvirati svašta; od nekog običnog pastirskog napjeva do žeščeg rogk 'n' rolla... Eto, toliko o nečemu što mi je u nekim trenucima života održalo glavu iznad površine vode, a tako je realno marginalno, a duševno bitno u isto vrijeme... Tamburaši; Bog Vas blagoslovio... |
subota, 21.11.2015.
IN MEMORIAM; DARKO PAJČIĆ
|
'91. sam živio sa glavom u oblacima, a potom, vrlo brzo, tresnuo na zemlju i počeo se duboko ukopavati... vjerovatno se slično događalo i u glavama ostalih mojih vršnjaka, a pogotovo u glavama još mlađih od nas... Vjerujem da je Darko Pajčić, tada maloljetni dragovoljac, imao punu glavu razmišljanja i snova, no isto tako vjerujem da nije previše razmišljao o tome kako će biti kada pobijedimo... Svakako nije razmišljao o tome, kako će mu neko, kada pobijedimo, nabiti glavu u zid i nanijeti trajna teška i po život kobna oštećenja mozga, radi toga što je želio skinuti čirilićnu ploču sa zida jedne državne institucije, jer smo kroz našu borbu to već jednom učinili... no, sudbina je kurva... veća od nade, pogotovo nade u bolje sutra. Kaže ministar Ostojić da je svemu kriva rakija... Tko zna, možda i jeste, jer sada više ne mladi, a ratom i poslijeratnim slijedom događaja, Pajčić, nije mogao trijezno promatrati ono u što se naše društvo i država, prvotno izrasle na volji, krvi i životima najboljih od nas, pretvorili. I nije ta rakija ispijena na nekom od EU šankova koji su nudili okrepu elitističkim hrvatskim umovima u trenucima dok su se oni brusili za preuzimanje države od manje vrijedne sirotinje koja je vrijedna samo gnojiti zemlju, nego u nekoj opskurnoj birtijici koja krije slične, napaćene i razičarane sudbine... Doduše, opskurna birtijica se nalazi u slobodnoj Hrvatskoj, i okuplja baš sve slično razočarane ne brojeći i krvna zrnca jer se svi mi nalazimo u istom elitističkom loncu u koji vrsni, u EU izbrušeni kuhari, dodaju začine i zapršku koja ni po čemu neće popraviti naš ukus niti nam poboljšati kvalitetu i neki boljitak... Bit će da su svoje obrazovanje i iskustvo više stjecali na spomenutim elitnim EU šankovima nego u školi. Možda bi im malo prakse, u ono vrijeme, na bojnom polju stvorilo nešto bolju percepciju o tome što narod i nacionalne manjine u lijepoj našoj uistinu trebaju. Sve ono protiv čega smo se borili, a to uključuje i ovdje spornu čirilicu, nije nam potrebno. I što sad?! Ustavni sud je rekao svoje, krv je pala, nažalost, izgubljen je i jedan život... Rekao bih još jedan, jer život našeg Pajčića je još jedan u nizu izgubljenih života koji su pali od iste ruke koja je doduše ovaj put nosila naše oznake ali je rodoslovljem nastavak jedne zločinačke linije... Počinitelj nije dobio ni ukor, dapače prebačen je na bolje mjesto u sigurnost drugog grada. Pitam se da li to znači da se hrvatskog branitelja ili bilo koga drugog tko ne želi da se skrnavi sjećanje na žrtve pale za slobodu ponovnim postavljanjem natpisa na jeziku naših krvnika, može slobodno "zatuči ko kera uz tarabu"?! Čini mi se da imam deja vu, jer istu retoriku i istu poruku smo čili ne predaleko od mjesta gdje je naš prijatelj nastradao. Tko zna, možda i meni ovaj osvrt nanese kakvu štetu, ali morao sam ovo napisati baš ovim riječima jer bi u suprotnom žrtva Darka Pajčića i sve žrtve pale za slobodnu i neovisnu Hrvatsku bile uzaludne... Darko Pajčić; počivaj u miru božijem... |
